Božić. Svi oko mene u žurbi, kupuju poklone, dogovaraju ručkove, spremaju ukrase. A ja stojim pred kutijom s božićnim kuglicama i shvaćam da je ovo prvi Božić bez nje. Ruke mi drhte, kuglica mi skoro isklizne. Tada sam osjetila – tišina može biti glasnija od bilo kakve pjesme.

Takvi datumi – rođendani, godišnjice, blagdani – imaju moć probuditi sve što mislimo da smo “izliječili”. Godinama sam ih dočekivala kao da idem u bitku: Božić bez mame, rođendan bez prijateljice, Dan mrtvih. Svaki put nada da će bol nestati, svaki put iznova spoznaja da tuga ne poznaje rok trajanja.

Na početku sam izbjegavala govoriti o onima koje sam izgubila. Bojala sam se da će moje emocije biti previše za druge. A kasnije sam primijetila da čak i kada bih podijelila uspomenu, ljudi bi je češće preskočili ili brzo promijenili temu, kao da tuga nema mjesta u razgovoru. Je li razlog tome bio da je njima teško o tome pričati, ili su mislili da će meni biti teško, ili pak nešto treće – nikad nisam provjeravala. Spontano sam naučila da je bolje da ne otvaram te teme.

No, kroz to iskustvo počela sam otkrivati što mi zapravo pomaže i kako se mogu nositi s tugom. S vremenom sam naučila dvije važne stvari:

1. Nekad je tišina najbolji lijek. Bilo je dana kad je moj mir bio važniji od bilo kakvih razgovora. Kad sam ostala sama, bez prekida i riječi utjehe koje ponekad zvuče prebrzo i prelagano. U tim trenucima tišina mi je dala prostor da osjetim sve što jest – bez filtera, bez potrebe da objašnjavam. To je bila moja vrsta iscjeljenja.
2. Ponekad je upravo prisutnost drugih ono što spašava. Ne velik broj ljudi, ne oni koji nude gotove rečenice, nego blizina onih koji znaju šutjeti s tobom. Koji razumiju da ne trebaš riječi, nego njihovu toplinu i prisutnost. Taj osjećaj da nisi sam u tišini znao je biti jednako ljekovit.

Bol nikad nije nestala. Ali više nije oštra. Danas je dio mene, stopljena s ljubavlju i uspomenama. Tugovanje sam počela doživljavati ne samo kao proces boli, nego i kao prostor gdje se čuva radost – u anegdotama, smijehu, mirisu jela koje je netko volio.

I tu dolazimo do onog stručnog dijela. Psihologija nam pokazuje da su važni datumi tzv. okidači tuge – oni podsjećaju na gubitak, ali i na važnost odnosa koji je prekinut. Normalno je da se tuga vrati ciklično, baš na te dane. To nije znak da “nisi prošao kroz tugovanje” ili da nešto radiš krivo. To je znak ljubavi i povezanosti.

Tugovanje nema rok trajanja niti izgleda jednako kod svake osobe. Istraživanja i iskustvo u terapiji pokazuju da postoji onoliko načina tugovanja koliko ima ljudi. Ono što nam može pomoći jest da sami pronađemo svoj ritam i oblike izražavanja.

Možda ti pomogne da:

• Dozvoliš sebi tugovati. Tuga nije slabost, ona je dokaz koliko ti je netko značio.
• Stvoriš ritual. Zapali svijeću, napiši pismo, prošetaj mjestom koje je bilo posebno. Ti mali činovi stvaraju osjećaj povezanosti.
• Pratiš što ti odgovara u datom trenutku. Nekad je to društvo i blizina ljudi, a nekad tišina i samoća. Nema ispravnog ili krivog u tome.
• Oživiš uspomene. Fotografije, priče i smijeh ne moraju biti samo izvor boli, već i most prema bliskosti.
• Dopustiš miru da se pojavi. Ne znači da si zaboravio, nego da si našao način kako živjeti s gubitkom.

Gubitak ostavlja trag, ali ne prekida odnos. U sjećanjima su oni još uvijek tu – ne kao rana, nego kao dio onoga što nas čini cjelovitima.