Zamisli scenu:
Sjediš na kavi s prijateljem. On te pita kako si. Smiješiš se i kažeš: “Ma dobro, znaš mene…” – iako si neprospavanu noć proveo/la razmišljajući o poslu. Dok pričaš, kreneš u široke teme o vremenu i politici, jer je lakše nego reći: “Umorna sam.” (defleksija). Kad se on požali na svog šefa, osjetiš kako ti raste ljutnja – ali umjesto da kažeš što misliš o svom, počneš kritizirati sebe jer “nisi dovoljno dobar radnik” (retrofleksija). U isto vrijeme, u glavi ti zvoni rečenica tvoje majke: “Pristojna djeca ne proturječe” – pa šutiš i klimaš glavom (introjekt). A onda, kad ti se javi osjećaj da ste ti i prijatelj potpuno jedno, bez razlike gdje počinješ ti, a gdje on (konfluencija), osjetiš i malu distancu: da nisi zapravo prisutan/a, da tijelo i misli ne prate trenutak (desenzitizacija).
Ovo nije neobično. Svi mi koristimo mehanizme obrane. Oni su dio naše psihološke “opreme za preživljavanje” – razvili su se jer su nam jednom bili potrebni. Bili su način da se zaštitimo od boli, srama, odbacivanja. Problem nastaje kada oni postanu automatizam, a ne svjesni izbor.
Gestalt terapija nudi posebnu perspektivu na mehanizme obrane: ne gleda ih samo kao “krivce” zašto ne uspijevamo, nego kao kreativne pokušaje da se prilagodimo. U određenim situacijama, mehanizmi obrane mogu biti spas – na primjer, kad se desenzitiziramo u traumatskom događaju jer bi osjećaji bili nepodnošljivi. No u svakodnevnim odnosima isti taj mehanizam nas udaljava od života, od drugih i od sebe.
Da to malo konkretiziramo, evo kako neki od njih izgleda u praksi:
Desenzitizacija – otupljivanje prema vlastitim osjećajima ili tjelesnim signalima. Primjerice, osoba zanemaruje umor ili glad jer “mora sve stići”, a tijelo šalje jasne signale da je potrebno usporiti.
Defleksija – izbjegavanje direktnog kontakta ili izražavanja osjećaja. Umjesto da kažeš što osjećaš, preusmjeravaš razgovor na apstraktne teme ili se smiješiš da prikriješ nelagodu.
Introjekcija – prihvaćanje uvjerenja ili pravila iz okoline bez propitivanja. Primjer: “Moram imati djecu jer svi oko mene to očekuju”, iako to nije tvoja autentična želja.
Projekcija – pripisivanje vlastitih emocija drugima. Primjer: vidiš kolegu koji je tužan i pomisliš “on je uvijek tužan”, a zapravo se prepoznaješ u njegovoj tugi.
Retrofleksija – kada ljutnju ili želju usmjeravaš prema sebi umjesto prema drugima. Na primjer, ljutiš se na partnera, ali kritiziraš sebe.
Konfluencija – spajanje sa drugima do te mjere da gubiš vlastiti stav. Slažeš se sa svime što drugi kažu, zanemarujući vlastite misli i potrebe.
Egotizam – prevelika introspektivna kontrola nad sobom da bi se izbjegla pogreška ili neugoda. Na primjer, dok pokušavaš izraziti emociju prema partneru, toliko razmišljaš o tome kako bi tvoja reakcija mogla biti percipirana ili krivo shvaćena, da uopće ne pokažeš osjećaj, iako bi spontan izraz bio autentičan i povezao vas dvoje.
Prepoznavanje ovih obrazaca je prvi korak. Kada osvijestiš kada i kako koristiš mehanizme obrane, možeš početi birati:
- Što ti šteti, a što ti pomaže?
- Što te udaljava od drugih?
- Što ti omogućuje da se zaštitiš i očuvaš energiju?
Svjesnost ti daje prostor za izbor. Možeš odlučiti kada ćeš koristiti mehanizam obrane kao kreativan alat, a kada ćeš ga zamijeniti svjesnom reakcijom koja te povezuje s tvojim osjećajima i drugima. Na taj način ne samo da štitiš sebe, nego i gradiš autentične odnose i kvalitetnije iskustvo života.
