Usamljenost nije samo tišina sobe kada se vratiš doma nakon posla. Nije ni samo to da nemaš s kim otići na kavu. Usamljenost je prije svega unutarnji osjećaj – trenutak kad shvatiš da si nevidljiv čak i onda kada sjediš za stolom punim ljudi.

To je stanje u kojem je tvoja potreba za bliskošću i razumijevanjem veća od onoga što zapravo dobivaš iz odnosa oko sebe. Zato usamljenost ne nestaje čim smo okruženi drugima. Možda se sjećaš večeri kada si bio/la na druženju i osjećao/la da ti nitko ne postavlja pravo pitanje. Ili trenutaka u vezi kada si mislio/la da si sam/a, iako je netko spavao pored tebe.

Drugim riječima, usamljenost nije nedostatak ljudi. To je neravnoteža između kvantitete i kvalitete odnosa – između onoga koliko odnosa imamo i koliko u tim odnosima osjećamo da nas drugi zaista vide.

Ako čitaš ovaj tekst, možda već osjećaš da se pronalaziš u njemu. Možda si to priznao/la sebi, a možda još uvijek ne govoriš naglas jer – usamljenost nosi stigmu. Prema istraživanju Sveučilišta u Manchesteru, Exeteru i Brunelu iz 2018. godine, više od 70% mladih priznaje da se često osjećaju usamljeno. Pandemija i porast vremena na društvenim mrežama taj su postotak samo pogoršali. A upravo društvene mreže često stvaraju iluziju bliskosti – skrolamo, gledamo tuđe slike, „lajkamo“, ali kontakt uživo polako nestaje.

Što za tebe znači usamljenost?

Je li to težina u prsima kad nikome ne želiš smetati porukom? Ili nelagoda kada drugi pričaju o planovima, a ti shvaćaš da nisi dio njih? Ili možda osjećaj da te nitko ne razumije dovoljno duboko?

Važno je znati da usamljenost nije neprijatelj. Ona je signal. Kao što glad govori da trebaš hranu, a žeđ da trebaš vodu – usamljenost te podsjeća da trebaš povezanost. I to je u redu.

Ali, postoji razlika između trenutne usamljenosti (nakon prekida, selidbe ili gubitka voljene osobe) i dugotrajne usamljenosti. Ako traje mjesecima ili godinama, ona može imati ozbiljne posljedice – istraživanja pokazuju da je kronična usamljenost jednako štetna za zdravlje kao pušenje 15 cigareta dnevno. Povezuje se s depresijom, anksioznošću, oslabljenim imunitetom, pa čak i povećanim rizikom od prerane smrti.

Usamljenost je tema o kojoj rijetko govorimo jer nas plaši priznati: „Nisam viđen, nisam shvaćen.“ Ali upravo to priznanje može biti prvi korak prema promjeni. Ljudi trebaju ljude – i to je ljudska istina koja vrijedi više od svih trendova individualnosti i samodostatnosti.

Kako se približiti drugima kada osjećaš udaljenost?

Odnosi se u odrasloj dobi ne događaju sami od sebe. Nisu kao u školi ili na faksu gdje te svakodnevno okružuju ljudi tvoje dobi. Sada odnose moraš svjesno graditi i ulagati u njih.

Nekoliko koraka može pomoći:

• Radi na kapacitetu za intimnost. Koliko si spreman/a pokazati svoju ranjivost pred drugima?
• Samorefleksija. Zapitaj se što stoji iza tvog osjećaja usamljenosti – je li riječ o nedostatku kontakta ili o nedostatku kvalitete u odnosima koje već imaš?
• Ograniči vrijeme na društvenim mrežama. Zamijeni barem dio online vremena stvarnim kontaktom, koliko god se to činilo teško.
• Traži zajednice. Pronađi hobi, interes ili grupu u kojoj možeš osjetiti pripadnost.
• Njeguj postojeće odnose. Nemoj uvijek juriti za novima – ponekad vrijedi produbiti ono što već postoji.
• Potraži stručnu pomoć. Ako osjećaš da je usamljenost prevelika, razgovor s terapeutom može otvoriti nove puteve.