Možda ti je poznato ono: „Nemoj se ljutiti, nije lijepo.“ ili „Ako pokažeš ljutnju, nitko te neće voljeti.“ Odrastajući uz takve poruke, mnogi od nas naučili su skrivati svoju ljutnju, gutati ju i uvjeravati sebe da „nije vrijedno“ reagirati. Drugi su pak otkrili da jedini način da ih okolina čuje jest kroz eksploziju – bijes, vikanje ili povlačenje u šutnju koja boli i njih i druge. U oba slučaja osjećaj je isti: gubitak kontrole i udaljenost od sebe.
Istina je da ljutnja sama po sebi nikada nije problem. Ona je primarna emocija, stvorena da nas pokrene, pokaže gdje su naše granice i da nam snagu da se zauzmemo za sebe. Problem nastaje tek kada je ne znamo prepoznati ili kada ju pretvorimo u oružje – bilo protiv sebe, bilo protiv drugih. Potiskivanje ljutnje povećava stres i iscrpljuje tijelo; izljevi bijesa razaraju odnose i ostavljaju nas s krivnjom. Ni jedno ni drugo ne oslobađa, samo nas još više zarobi.
Kanadski psihoterapeut Allen Kaplan piše da su i potiskivanje i bijes zapravo strah od autentičnog iskustva ljutnje. Jer kad si u kontaktu sa zdravom ljutnjom, tijelo reagira drukčije – napetost popušta, osjećaš snagu, fokusiran si i jasnije znaš što ti je važno. Dok bijes grči i zatvara, ljutnja u svojoj zdravoj formi oslobađa i vraća tebi samome.
No, da bi to iskustvo bilo moguće, potrebno je najprije naučiti prepoznati što se uopće događa u tebi. Ponekad primijetiš da ti je lice užareno, da ti ruke drhte, da ti srce lupa brže – ali često tek kasnije shvatiš da si bio/la ljut/a, kad glavobolja krene ili kad se osjeti iscrpljenost. Ponekad te val emocije preplavi i tek kad se stiša pitaš se: „Što se to upravo dogodilo?“ Upravo tu počinje proces upoznavanja ljutnje.
Kako onda upoznati ljutnju?
Umjesto da ju guraš u stranu ili da joj odmah daš da eksplodira, zastani i osjeti: gdje je u tvom tijelu? Kako izgleda? Koliko je jaka na ljestvici od 0 do 10? Što je u tebi pokrenula? Ta pitanja nisu vježba za bilježnicu, nego način da razviješ unutarnji kapacitet da ljutnju držiš dovoljno dugo da možeš odlučiti što s njom želiš napraviti. Tek tada dobivaš izbor – izraziti ju jasno i direktno, zadržati ju dok ne pronađeš pravi trenutak ili ju transformirati u konstruktivnu akciju.
U svakodnevnom životu ljutnja se pojavljuje u različitim oblicima. Nekad je to pasivna ljutnja – žaljenje, zanovijetanje, sitna prigovaranja koja traju danima i troše i tebe i druge. Nekad izbije kroz bijes – nagle, nekontrolirane ispade koji razaraju odnose i ostavljaju osjećaj krivnje i srama. A ponekad je skrivena toliko duboko da ju ni sam/a ne prepoznaješ, već se vraća kroz umor, bol u tijelu ili unutarnju napetost.
No postoji i treći put – aktivna ljutnja. To je trenutak kad znaš što osjećaš, prepoznaješ signal koji ti emocija šalje i odlučuješ kako ćeš ga izraziti. Aktivna ljutnja gradi umjesto da ruši: postavlja granice, daje snagu i vodi te bliže tvojoj autentičnosti. Ona nije prijetnja nego energija života, vitalna sila koja ti pomaže da se izboriš za ono što ti je važno.
Zato, umjesto da se bojiš vlastite ljutnje, pokušaj ju gledati kao vodiča. Ona je signal da nešto u tvom unutarnjem svijetu treba tvoju pažnju. Kad ju prepoznaš, kad si daš vremena da ju osjetiš i razumiješ, ljutnja prestaje biti neprijatelj. Postaje saveznik – energija koja ti vraća snagu, jasnoću i slobodu izbora.
