Možda si već uhvatio/la sebe kako se pitaš: Živim li život koji sam zaista odabrao/la ili onaj koji se od mene očekuje?

To pitanje najčešće ne dođe odjednom. Pojavi se u tihim trenucima, dok vraćaš ključ u bravu stana nakon posla. Dok listaš tuđe živote na društvenim mrežama i osjetiš neobjašnjivu težinu u prsima. Ili kada te netko upita: „Pa što ti zapravo želiš?“ — a ti ostaneš bez pravog odgovora.

Generacije prije nas nisu često stajale pred takvim pitanjima. Život je bio unaprijed zacrtan: siguran posao, brak, djeca. Nije bilo puno prostora za propitivanje. Danas je drukčije. Imamo slobodu, ali i teret odluke. Sloboda da biramo kako ćemo raditi, gdje ćemo živjeti, hoćemo li biti roditelji ili ne. A s tom slobodom dolazi i odgovornost — da upoznamo sebe dovoljno dobro da znamo što zaista želimo.

Kada sloboda postane težina

Psiholog Barry Schwartz u svojoj knjizi Paradox of Choice piše da više izbora ne donosi nužno više sreće. Upravo suprotno — previše opcija često nas paralizira i stvara osjećaj nesigurnosti. Jesam li donio/la pravu odluku? Jesam li nešto propustio/la? Jesam li izabrao/la svoj put ili samo ono što se lijepo uklapa u tuđe slike očekivanja? Ova pitanja nisu znak slabosti. Ona su znak da se nalaziš u unutarnjem procesu preispitivanja — svojevrsnoj „krizi identiteta“ koju je još Erik Erikson opisao kao normalnu fazu razvoja u adolescenciji. Samo što se danas, u vremenu prepunom opcija i društvenih kontradikcija, ta kriza često seli u ranu odraslu dob.

Sukob starih i novih pravila

Unutra se tada sudaraju dva glasa. Onaj stari, naučen u obitelji i društvu: „Tako se živi, to se očekuje.“ I onaj novi, koji dolazi kroz zapadnjačku kulturu, društvene mreže i medije: „Budi jedinstven, poseban, živi za sebe.“ U tom sudaru lako se izgubiš. Možda osjetiš da nisi dovoljno dobar/a ako ne slijediš tradicionalni put, ali i pritisak da nisi dovoljno „svoj/a“ ako ne živiš slobodno, putuješ svijetom ili radiš posao iz snova. Rezultat često nije sloboda, nego osjećaj da si zaglavljen/a između dva svijeta.

Pogled iznutra

U terapiji ljudi često opisuju ovaj osjećaj kao unutarnji nemir. Kao da im srce i glava vuku na različite strane. S jedne strane sigurnost, s druge autentičnost. S jedne strane želja da pripadaju, s druge potreba da budu svoji. Možda to osjećaš i ti:

• Kada odluke odgađaš jer se bojiš da ćeš pogriješiti.
• Kada uspoređuješ svoj život s tuđim i pitaš se gdje si ti „zapeo/la“.
• Kada ne znaš razlikovati ono što ti stvarno želiš od onoga što si preuzeo/la kao tuđe očekivanje.

To je trenutak kada introjekti — pravila i uvjerenja koja smo usvojili bez preispitivanja — postaju prepreka. Pitanje je: jesam li ovo ja, ili je ovo ono što su me naučili da trebam biti?

Odgovornost prema sebi

Živjeti po svojoj mjeri ne znači odbaciti sve što dolazi izvana. Neki izbori koje su donosile generacije prije nas mogu i danas imati smisla. Ali razlika je u tome jesi li ih ti svjesno izabrao/la. Da bi to mogao/la, potrebno je stati i pogledati unutra:

• Što mene pokreće?
• Kojim vrijednostima želim biti vjeran/a?
• Koja je cijena izbora koje donosim i jesam li spreman/a platiti je?

To su teška pitanja, jer nemaju jednostavne odgovore. Ali upravo u suočavanju s njima počinje gradnja autentičnog života.

Terapijski prostor

Ako se osjećaš preplavljeno, zbunjeno i izgubljeno među svim tim opcijama, nisi sam/a. To je iskustvo današnje generacije. Terapija je mjesto gdje možeš usporiti, razlikovati što je tvoje, a što tuđe, i pronaći svoje unutarnje odgovore. Ne one koje će zadovoljiti društvo ili Instagram, nego one koji će tebi dati osjećaj smisla i mira. Jer na kraju, jedino ti možeš živjeti svoj život. Pitanje je — hoćeš li ga živjeti na svojoj mjeri ili onako kako „selo kaže“.